hr-oruzje.org

Moja ekipa sa posla su sve urbani momci. Lov nista. Ja sam tamo jedini pecinski covjek. Oni su vise za kakvu gradsku pivicu, pogledati utakmicu. I slicno.
Isao sam preko agencije iz HR, a preporuku dobijes kad se nadjemo prvom prilikom na pivu, ili kakvoj tekmi.
Grupa iz HR je isla prije mene, ja nisam mogao zbog posla, pa sam na kraju isao sam. Na farmi je bilo drugih lovaca, preko drugih aranzmana, niko iz HR, ali slagali smo se odlicno.

E, sad, ima svakakvih lovaca, i svakakvih klijenata.
Ja nisam sebi dozvolio da idem ko kofer i tabula raza da mi PH mora objasnjavti razliku izmedju polskog misa i gnua, niti da mi mora upucavati pusku.
Za lov sam se pripremao dosta dugo, prvo kroz literaturu, nesto kroz internet i komunikaciju sa outfitterima i PH, vodicima.

Vidio sam tamo preko 20 vrsta divljaci i svaka mi je bila poznata iz prethodne pripreme, a sto se tice direktne komunkacije sa outfiterima:

Svi uredno odgovaraju na emaiove, i na moje upite kao totalnog africkog pocetnika uredno odgovaraju.
Nakon tog sveg sam dosao do zakljucka sto zelim loviti imajuci u obziru i vlastiti okvirni budget.
(to je jedan od prvih pitanja na koja sam sebi moras znati odgovor sto loviti)

Nakon tog, se postavlja pitanje organizacije i budgeta.
(2 godine pripreme = 2 godina stednja s tom idejom)

Priprema gadjanja, zadnji tjedan sam trenirao gadjanje iz stojeceg stava i sa stapa u jacem kalibru, plus zagrijavanje iz 22lr.

Organizacija je kompleksna.
Aricki lov se sastoji od:
Letova i karti, lovne takse, vize, osiguranja, a u nekim slucajevima i cijepljenja (ali ne i za namibiju)
Odlazak i docek na aerodromu
Izvrsenje lova.
Povratak kuci i voznja do aerodroma
Priprema trofeja
Dostava trofeja
Dermopreparacija, ako se ide na to.

I, sad, mozda neko ko ima volje i vremena moze sve to sam po sekvencama rijesavati, ali moje je misljenje da je bolje ici preko agenta koji bi trebao to sve profesionalno odraditi.
Plus, industrija lova u Africi je prilicno razradjena, i u biti ni ne mozes bas bajpasirati sustav, s nadom u neku ustedu.
Uglavnom, odes preko agenta i dogovoris, potpises lovni ugovor, i odes.
Cijeli je lanac kompleksan ali se rijesava rutinski.

Medjutim, prije nego odes agentu na upit dobro je znati sto zelis. To je osnovno pitanje
recimo, zelis loviti slona... imas ove opcije:

exportable elephant - taj sa trofejom ide doma, i vjerojatno je najskuplji.

medjutim, 80% lovaca su iz Amerike, a oni mogu uvoziti slona samo iz Namibie i JAR, sto znaci da ga u nekoj drugoj drzavi mozda mozes naci jeftinije sa uvoyom u EU, HR

ili imas opciju lova elephant non-exportable, lovis ga legalno po propisima drzave gdje lovis, ali ne mozes dobiti cites izvozne papire.

onda imas tuskless elephant hunt, koji ide jos jeftinije.

i na kraju imas PAC (problem animal control) - koji lokalna drzava odobrava, sto je lov na slona koji unistava usjeve ili napada ljude i uglavnom se dobija izvozna dozvola za trofej.

ovo je primjer 4 opcije za samo jednu vrstu. Informiras se prethodno o cijenama svakog tipa od navednog lova, slozis budget, i onda to trazis dok se ne ukaze prilika

U tom kontekstu ja bih eventualno bio zainteresiran za lov na buffalo cow, koja je 3-5 puta jefitnija od buffolo bull, recimo... Ima rogove, jednako je opasna i vjerojatno agresivnija od muzjaka

I onda kad znas sto zelis, odes do lovnog agenta i kazes sta trazis, a agent ti javi kad se pojavi prilika... i onda prodjes dosta jeftinije.
Ali ponavljam, dio pripreme je da sam odlucis ono sta zelis. To je osnovno pitanje, i za pocetnika poput mene nije bilo jednostavno

Africki lov je jako kompleksan, od razlicith stanista do brojnosti vrsta i podvrsta (vrsta i podvrsta ima stotine= a stanista imas pustinja, savana, mocvara, dznugla, planina...
najbitnije je znati sto zelis, odrediti budget i to onda traziti.

kad planiras lov, poanta je da bude uspjesan.
Planiras oko jedan i pol dan, za jednu vrstu divljaci. Ako govorimo o plains game. Za slona planiraj barem 3 tjedna.
To je bitno jer svaki dan kosta jer placas najam pansiona i Ph vodica.
Za 5 vrsta uobicajeno je 7 dana lova, 8 nocenja.

Sta se paketa tice za neki budget srednje klase, cijene pocinju od 1500 eur do mozda 3500 eur, za plains game, dakle stepsku divljac.
A onda ima i skuplje za pojedine vrste, ako se stave na listu. sable antilopa je plains game, ali jedno grlo dodje mozda 5-6000 eura. Roan antilopa jos skuplja. Oryx je povoljan... za nase pojmove.

Cijena paketa se formira ovako:
broj dana x dnevna cijena PH (vodica), ali to uklucuje obicno i kompletan pansion s hranom picem, pick upom, logistikom, trackerom, skinerrom, itd..
I onda na to dodas cijenu pojedinog grla po vrsti.
Drugim rijecima, na takav nacin mozes i sam sebi sloziti paket.

Tu medjutim, moras voditi racuna da na koncesiji na koju ides ima sve vrste koje mislis loviti, jer inace dogovris aranzman, i ako ne pitas unaprijed, onda ti se moze desiti da 2-3 dana putujes na drugi kraj zemlje loviti neku vrstu koje nema na glavnoj koncesiji, nego negdje 1000 km daleko.

Za plains game, stepsku divljac, sta je kolokvijalni naziv za sve osim big 5, imas ove opcije:
- Trophy hunt, sto znaci da se lovi divljac trofejne vrijednosti prakticki bez limita u snazi trofeja.
- Cull hunt, menagemtn hunt, koji je dosta povoljniji, a to je skartni odstrel, ostrel viskova, ili odstrel za meso farme.
- Kombinacija prvog i drugog.

Kod trophy hunt, kad se radi ponuda paketa, obicno se stave 2 vrednija grla, i 3 grla nizeg cjenika, i onda se dobija paket o kojem sam govorio prije.

I jos na kraju, postoje nacelno dva tipa organizacije:
2:1 sto znaci da idu 2 lovca s jednim vodicem, sto sam ja radio, ali jedan lovac drugom ne smeta, jer jedan moze ici s trackerom, a drugi sa PH
1:1 sto znaci da ide 1 lovac s jednim vodicem, ovo je nesto skuplje, ali za nekog ko ide prvi put nije potrebno. To obicno uzimaju lovci koji vec imaju u kolekciji vecinu trofeja i onda love nesto specificno, pa traze Ph da se se fokusira samo na njih, onzorom na objekt lova.

I onda kad povezes sve opcije, onda ides do agencija i trazis to sto zelis.
Ujedno mozes voditi i zenu ili djecu, pratioc se zove observer, i placa dnevnicu 30-40% dnevnice lovca.

Obicno, neovisno o dogovorenom paketu mozes odstreliti i nesto drugo, placa se po javnom cijeniku, tako da mozes upotpuniti pkaet.
(imaj u dzepu uvjek barem 20% vise od planiranog budgeta, bi bila moja preporuka)

Uglavnom, nije nemoguce to izvesti i ko god moze ja bih preporucio da ide.
Po meni nije bitno sta ce lovac loviti, bitno je udahnuti Afriku. To su stotine grla divljaci u lovistu, desetine vrsta, i sve ono sta vidis na national geographic ili discovery channelu, to vidis pred sobom, kao lovac s puskom u ruci.

Vidim da niko nista ne pita, dakle ili svi sve znaju, ili je tema dosadna!

Medjutim, idem ja daviti jos malo o tome, da podijelim s cijenjenim clanovima sta sam tamo sve naucio.
Dakle, svrha lova u Africi najcesce je trofej i donijeti ga doma.
Za lovca ni nema drugog suvenira, do lovackog trofeja, sve drugo je simpaticno, ali sporedno.

Kad je divljac odstreljena, vrlo brzo dolazi pitanje - kakav trofej lovac zeli, a zapravo to su upute skinneru kako da reze kozu i sto dalje da se napravi radi prve terneske zastite trofeja. Znaci to treba znati unaprijed, prije potezanja okidaca.

Africki lov nije opterecen Evropskom tradicionalnoscu obrade trofeja, i po meni, svaki (pa i tradicionalni) lovac si moze dopustiti i malo egzotike u izradi trofeja.

Medjutim, po tipu trofeja, skacu i cijene.

1. European scull mount.
Ovo je tradicionalni Evropski tip trofeja. Glava se ocisti, izbijeli, i takva se salje postom.
Tu nema puno filozofije. Kad stigne doma, na plocici africkog drva, odmah se stavi na zid, ili stigne bez tog, pa se stavi na plocicu i stavlja na zid.
Ovo je najjeftiniji nacin obrade trofeja, ujedno i najsigurniji da trofej neostecen stigne kuci.

2. Shoulder mount. (cape)
Ovo je dermopreparat glave i vrata do ramena. Na engleskom jeziku, i u zargonu lovackog kampa, kaze se "cape".
Kad skinner dobije uputu da reze "cape", onda on zna sta mu ciniti, znaci to zahtjeva da se koza guli na odredjeni nacin da bi bila spremna za dermopreparaciju u takvom obliku.

3. Pedestal mount.
Ovo je nesto veci dermopreparat, koza je negdje od prednjeg dijela trupa iza plecke, sa ramenom, vratom i glavom.
Noge se rezu, a trofej se postavlja na pedestal, samostojece postolje na pogodnom mjestu u lovackoj sobi.
Meni je to (konzervatvcu) ovaj nacin obrade malo neobican, gotovo neprirodan (divljac bez noge??), a kako su nam prosjecno mali zivotni prostori (i lovace sobe), treba reci da ovaj trofej zauzima jako puno mjesta i zauzima dosta prostora.
Obzirom da je veci, cijena dermoprepracije je veca, a zbog volumena i cijena shippinga

4. Full mount.
Ovo je kompletan dermopreparat, znaci trofej cijele divljaci u priorodnoj velicini.
Svaka divljac se moze tako obraditi, medjutim zauzimanje prostora je svima jasno.
Nema razloga da se tako ne obradi divljac velicine slona, ali ovdje pitanje prostora.
Ovo je najskuplji oblik obrade trofeja.
Medjutim zanimjiv je takav preparat manjih antilopa (biomase ispod 10 kg), steenbok, duiker, dik-dik, i slicno, te manjih macaka, civeta, geneta, ili recimo pavijana.

5. Koza - rag.
Kad divljac nema rogova, najcesce se uzima koza, dakle "rag". Zebra je tipican primjer.
Moze se staviti na zid, moze kao tepih, moze preko kauca u lovackoj sobi.

Varijacije u cijenama vezano za shipping i usluge dermopreparatora:
(dermoprepracija = engl. "taxidermy")

Prvo treba odluciti da li se dermopreparacija radi lokalno u zemlji lova.
Ili ce se koristiti drmopreparatorska radionica u zemlji prebivalista lovca. (preptopstavimo HR)

Ako s radi lokalno u zemlji lova, obicno ce outfitter preporuciti nekog dermopreparatora s kojim suradjuje, i imat ce neke okvirne cijene ove usluge, i primjere cijena slanja trofeja (shipping).

DERMOPREPARACIJA U ZEMLJI LOVA:
Lokalna dermoprepracija ima prednosti i mane.
Prednosti su da trofej dolazi na obradu u kratkom roku, i samim time se smanjuje mogucnost da propadne uslijed nepravilne pocetne obrade ili stajanja. Koliko sam shvatio lokalni dermopreparatori su prilicno kvalitetni jer su ispekli zanat i stekli iskustvo velikim protokom stranih lovaca. Medjutim, radionice su cesto pretrpane poslom, postoji odredjeni postotak gresaka da se trofeji izmjesaju pa dobijes krivi trofej doma.
CIjena je izuzetno visoka.
Sama cijena dermopreparacije je vislja nego li cijena iste usluge u EU. A zatim trofeji nakon zavrsne obrade imaju veci volumen i tezinu, pa samim tim i skacu cijene shippinga.

DERMOPREPRACIJA U EU (HR).
U slucaju da se odluci raditi dermopreparacija u EU(HR)

Sa trofejima se radi takozvani "dip and pack", u nedovrsenom stanju salju se na adresu, a nakon tog lovac salje svom dermopreparatoru na dlajnju obradu. Svha ovog nacina je usteda ukupnih troskova.

Koze se usole i u potpunosti osuse i stisnu. Koze idu na soljenje odmah nakon guljenja, sole se obilato.
U pocetku je bitno da se vlagom zasoljena sol mijenja cesce i da je sol cista.
Sol isusuje kozu, i zatvara (stisne) pore kroz koje se probija dlaka.
Greska u soljenju ili nekvalitetno soljenje, moze dovesti do tog da koza nije potpuno osusena, na ostatku vlage razvijat ce se bakterije, pore ce se sirit i dlaka ce poceti otpadati, a na mjestima gjde je vlaga, pojavit ce se proces truljenja, sto dovodi do propasti trofeja.
Potpuno suha koza vrlo je lagana, vrlo tvrda i podsjeca na nepravilno izvitoperenu sperplocu.

Sa glavom i rogom, radi se na takav nacin da se reze priblizno krug na kosti oko mjesta gdje rogovi izrastaju (dakle nije cijela glava, vec samo dio cela) sto smanjuje ukupnu tezinu, i takva se salje shippingom.

U konacnoj dermopreparatorskoj radionici, celo s rogom stavlja se na bazu umjetne glave od plastike ili drugog materijala i na to se navlaci koza (recimo za shoulder mount).

Kad su koza i rog dovoljno suhi, odnosno spremni, salju se na adresu dostave sa svim patecim veterinarskim papirima.
A po primitku u zemlju dostave, u neku od dermopreparatorkih radionica za krajnu obradu.

E, sad, to je ono sto znam o tome.
Vjerojatno se u nekom od medjupostupaka tretira jos ponekom kemikalijom radi zastite i zadovoljenja veterinarskih, transportnih i uvoznih propisa, a dermopreparator vjerojatno koristi i svoje metode. Nije mi struka, pa ne ulazim u to.

Prednosti dip and pack isporuke trofeja su:
Niza cijena shippinga, i samog dermopreparata jer je svrha sveg doci do jeftinije deroprepracije negdje u blizini prebivalsista lovca. A prema onome sta su mi rekli na farmi, navodno treba traziti ponude dermopreparatora "lokalno" u HR, u Ceskoj ili Madjarskoj.
Nedostatak dip and pack sistema je cijeli proces je slozeniji, duze traje a ukoliko je doslo do gresaka kod prve pripreme trofeja nakon guljenja, onda uslijed tog moze doci do naknadnog propadanja trofeja.

Osim ovog rizika, treba znati da zbog volumena turistickog lova u Africi, i broja gostiju, i kolicine trofeja na dnevnoj bazi tokom lovne sezone, postoji i rizik da lovac konacno dobije neki drugi trofej, koji je negdje u cijelom lancu zamijenjen slucajnom greskom.

Rizik ovog je mali, ali realno moguc.

Ja sam dosao do zakljucka da je to nesto kao "visa sila", realno za lovca ovo je van mogucnosti da preventivno utjece da se takvo sto desi. Ono sto lovac moze uciniti je da detaljno slika trofej, pazljivo izmjeri rog, eventualno oznaci nekim sitnim zarezom, pa ako se to desi, na taj nacin barem moze biti svjestan greske procesu obrade trofeja, i shippinga i ostalog.

Springbok European scull mount.
(nije moje, slikao sam na farmi)

Shoulder mount (cape),
Waterbbuck,
(opet nije moje, slikao u baru na farmi)

Full mount, Leopard, iz bara na na farmi.

Pedestal mount nisam imao priliku slikati, ali malo proguglajte naci cete primjera.

Svaka cast cestitam na ulovu i lovackom dozivljaju !
Koliko nasi na carini naplacuju tako uvezene trofeje iz lova kao sto je tvoj

Dobro pitanje!
Trenutno sam u procesu dostave.... Pa cu reci kad stigne, konkretno, cim budem imao info iz prve ruke.

Medjutim, prema mojim prelimirnarnim informacijama ide kao uvoz sportskih trofeja.
Znaci, ili nikakvi nameti ili nesto sitno.
Kad stigne, budem informirao.
Za sad znam da spedicija 10 kg trofeja ide oko 300 eur.

Vrmenski moze trajati nekoliko mjeseci dok prodje svu potrebnu obradu i veterinarsku proceduru i papirologiju.

jolly wrote:Za sad znam da spedicija 10 kg trofeja ide oko 300 eur.

cijena špediterskih usluga nema veze sa masom robe, već vrijednosti robe, postupkom carinjena,...

Ovih 300 eura može biti transport (što sumnjam,malo mi je premalo), raznorazni veterinarski pregledi,skladišnine u carinskom skladištu,...

Prenosim kako mi je receno. (mozda je pod tim smatrao sve ono sta si rekao)
Kad sve stigne cu javiti troskove.

Sto se transporta tice, onda se gleda velicina (volumen) i tezina kutije.
Medjutim, ako ide vise trofeja od vise lovaca na istu adresu, u jednoj kutiji, cijena se proporcionalno smanjuje po lovcu.

Uglavnom, kad stigne budem sve zbrojio pa javim.

Iz danasnjih novina, jutarnji list:
http://www.jutarnji.hr/life/znanost/naj ... e/6729714/

Njegovo ime je Sudan i on je posljednji mužjak svoje vrste na svijetu.

- Želite li znati kako izgleda izumiranje? Ovo je posljednji mužjak sjevernog bijelog nosoroga. Posljednji. Više ih nema - napisao je Daniel Schneider, biolog iz Bostona, u potpisu srcedrapajuće fotografije na kojoj jedini muški sjeverni bijeli nosorog leži u kavezu.

On je jedan od tri nosoroga te vrste na svijetu, ali druge dvije su ženke. O njemu ovisi opstanak vrste, ali problem je što je prestar za prirodno razmnožavanje...
Međutim, ljudi koji se brinu o Sudanu u jednom kenijskom rezervatu ne žele se predati i dopustiti da vrsta potpuno izumre. Dosjetili su se odlične ideje kako prikupiti novac koji bi se utrošio u istraživanje metoda razmnožavanja, uključujući in vitro oplodnje.

Na popularnoj stranici za spajanje parova Tinder napravili su profil samog Sudana. Klikom na njegov profil prebacujete se na posebnu stranicu gdje se opisuje cijela priča o izumiranju vrste. Tamo ljudi mogu i donirati novac, a ukupni cilj je sakupiti 9 milijuna dolara.

Inače, nakon smrti pretposljednjeg mužjaka kenijske vlasti su se pobrinule da Sudanu nitko ne može ni prići. Rogovi bijelih nosoroga izrazito su vrijedne, tako da su jadne životinje oduvijek bili na meti krivolovaca. Kenijci su otišli tako daleko da su čak Sudanu odstranili jedan rog da se slučajno ne bi našao netko tko bi krenuo u suludi pothvat lova na posljednjeg bijelog nosoroga. Ipak, čini se da su se malo prekasno sjetili. O Sudanu ovisi cijela vrsta, a vremena je sve manje...

Dvije su osnovne vrste nosoroga u Africi.
Crni i bijeli.
Crni nosorog, brsti lisce (browser), i zivi u makijastom podrucju. krece se kroz grmlje, i manji je tjelesno. Oblik usta mu je spicast i zasiljen radi brscenja lista(pointed lip rhino)
On je ozbiljno desetkovan zbog krivolova.

Bijeli nosorog po nacinu ishrane pase travu (graser), na otvorenoj ravnici.
Usta su mu prilagodjena tome, ravne usnice, poznat kao i square lipped zbog oblika usnice.
Ima ga dvije podvrste, juzni bijeli nosorog, namibija i JAR i susjedne zemlje, status mu je da nije ugrozen (NT - not threatened) i populacija se krece oko 20.000 grla. Slike koje sam slikao i postao prethodno su od ove podrvste.

Druga je podvrsta sjeverni bijeli nosorog, i o njemu je u ovom clanku u novinama rijec. taj je potpuno ugrozen, nema ga u slobodnoj divljini, i trenutno je u nestajanju. Originalno je nastanjivao Sudan i Keniju i nesto malo okolne ravnice.

Dakle, jedna podvrsta je u potpunom nestajanju a druga je u porastu brojnosti i nije ugrozena. crni nosorog ostaje ugrozen na svjetskom nivou, ali lokalna populacija u porastu u JAR i NAM dozvoljava ogranicen legalan lovni odstrel.

E, sad, zasto je to tako?

60-tih godina u JAR, i u njihovom protektoratu (tadasnjem), Namibiji, donesen je zakon da divljac pripada vlasniku zemljista te da vlasnik zemljista moze komercijalno raspolagati sa divljaci.
U praksi to znaci da farmer naplacuje: trofejnu taxu za divljac, dnevnicu za lovnog vodica, i puni pansion, te meso pripada farmi i farmer ga prodaje na trzistu legalno.

Divljac je tako dobila vrijednost. (lokalna je izreka; if it pays it stays, odnosno ako se isplati to ostaje)

kao posljedica takve politke i zakona koji dozvoljava lov, i daje ekonomsku vrijednost divljaci, vlasnici zemljista su ulagali u sacuvanje bioraznolikosti vrsta, reintrodukciju, i zastitu divljaci.
Moze se napomenuti da je divljac prilagodjena loklanom biotopu i klimi kroz evoluciju, raspolaze resursima (travom i vodom) ekonomicnije nego domaca goveda i odredjena lovna povrsina moze primiti daleko veci broj razne divljaci nego domacih goveda na slobodnoj ispasi. pa je i time ekonomska korist vise puta uvecana.

U brojkama za JAR konkretno to znaci: prije donosenja odgovarajucih zakona o lovu i pripadnosti divljaci, racuna se da je u JAR ukupna populacija divljaci brojala oko 500.000 grla raznih vrsta od kojih mnoge vrste u ozbiljnom opadanju (na. pr. Sable, Bontebok, Rhino, ele, divlje macke)
Danas (50 tak godina nakon donosenja ovih zakona) se smatra da JAR gospodari sa oko 20.000.000 grla razne divljaci, a od nekad ugozenih vrste koje sam naveo sve su u porastu. (brojke iz knjige: "the new game rancher", Pamela and Peter Oberem)

Kenija:
nasuprot tome, kenija je nakon svog osamostaljenja izabrala drugi pristup.
Potpuna zabrana lova 1977, a zabrana lova na slona od 1973.
Profi lovci rastjerani, puske im cesto zaplijenjene, i lovna industrija je potpuno propala.
Na taj nacin divljac nema gospodarsku vrijednost, jer se ne smije loviti.

Niko nije investirao u zastitu i obnovu divljaci, i stvoren je apsolutni monopol krivolovu po dvije osnove:
- bush meet, krivolov za mesne potrebe lokalnog i izgladnjelog stanovnistva nakon gradjanskog rata
- slonovaca i rog nosoroga za potrebe prodaje na crnom trzistu.

u prvom slucaju, je rjesavano za potrebe lokalnog stanovnistva.
A u drugom slucaju, je bilo rjesavano na nivou drzave.

kenija je dobila svoju prvu samostalnu vladu, bijeli lovci sa svojim etickim i lovnim kodeksom i pravilima razjureni iz zemlje, a izlov slonova prezuela je vojna vlast sa vojnim pick upovima i mitraljezima kalibra 50, koristenim za neselektivno pucanje po cijelim krdima.
Supruga tadasnjeg predsjednika kenije cesto se navodila kao organizator prodaje slonovace, ali i roga nosoroga za potrebe crnog trzista dalekog istoka.

ovo je iz wikipedije:
https://en.wikipedia.org/wiki/Elephant_hunting_in_Kenya
>>>
According to the American hunter Craig Boddington, elephant hunting was made illegal in Kenya in 1973 and all animal hunting without a permit in 1977.[7]
By the late 1970s, the elephant population was estimated around 275,000, dropping to 20,000 in 1989.[8] Between 1970 and 1977, Kenya lost more than half of its elephants.[9]
In the 1970s, Ngina Kenyatta (Mama Ngina), wife of then-President Jomo Kenyatta, and other high-level government officials were allegedly involved in an ivory-smuggling ring that transported tusks out of the country in the state private aeroplane.[10][11][12][13][14] New Scientist claimed that there was now documentary proof that at least one member of "Kenya's royal family" (the Kenyatta) had shipped over six tons of ivory to China.[10]

In the 1970s, 1900 elephants were killed in Kenya for their ivory tusks, increasing to 8300 elephants in the 1980s.[15]
>>>>

osim krivolva, kad se ne smije loviti, drugi izvor mesa je stocarstvo, tako da se lovista sustavno pretvaraju u uzgajivacnice goveda na slobodnoj ispasi, i samim time zauzimaju stanista i biotope.
Divljac smeta stocarstvu. i tjera se na sve nacine, krivolovom, vatrom, a predatori i otrovima. tako da kenija danas raspolaze mozda sa 20% nekadasnjeg fonda divljaci, koje drzi u nacionalnim parkovima, dok je drugdje prevladala pustara stanista i komercijalno stocarstvo.

Medjutim, osim ovog navoda, ima i druge literature koja navodi slicne podatke:
"White Hunters", autor Brian Herne, o povijesti lova u istocnoj Africi
"Ivory, Horn and Blood - Behind the Elephant and Rhinoceros Poaching Crisis ", Ronald Orenstein
"Killing for profit" by Julian Rademeyer
itd... Ima jos, ali ovo sam citao.

u zaljucku,
U Namibiji i JAR, lovi se sve ukljucujuci obje vrste nosoroga i slon, jer lovna industrija ulaze u ocuvanje vrsta, zastitu, reintrodukciju i genetiku.
U Keniji se ne lovi nista, lov zabranjen, i vrste im nestaju.

Zanima me samo sta bi zeleni rekli o svemu tome...

Uglavnom, oko 200 tinjak lovnih vrsta. Rawland Ward lista je u privitku
Mislim da ne postoji lovac koji je skupio cijelu kolekciju svih vrsta africke divljaci.

Bio bih sretan i sa jednim afričkim trofejom!
Jedino što će to pričekati neke bolje dane. Kažu da lova kvari čovjeka, pa onda je problem ako želiš ostati neiskvaren i otići u lov u Afriku.
Pozdrav svima!

Dejandlesk,
Gle, povratna karta, za pocetak, preko "Qatar airwaysa" je 500 eur. To je vec nesto za razmisliti.

A kad si tamo gledas si naci nesto povoljno.
Cijela Nambija i JAR danas su razvili ruralni turizam na bazi lovnih farmi na velikim koncesijama.
Manji dio ruralne ekonomije im je stocarstvo, ali obzirom na kvalitetnu zakonsku regulativu i ekonomska mjerila - lovstvo im je osnova ruralne ekonomije.

Recimo, ustanovili su da na odredjenoj povrsini na slobodnoj ispasi staniste moze podrzavati 3-5 puta vise divljaci, nego li domacih goveda.
Nakon tog od odstreljene divljaci farmeri imaju meso za trziste, plus naplata pansiona i vodica lovcima.
Daleko je veci profit.

Zbog tog je vecina farmi u lovnom menagmentu, a uslijed kolicine ponude i velikog broja gostiju lovna ponuda je koncipirana uglavnom za srednju klasu amerikanaca.

Ali ni za nas - nije nedostizno.

ne mora lov biti trofejni, niti u luksuznom apartmanu s jakuzijem. (premda ima i tog)

Lov ne mora biti trofejni (trophy hunt), i ako se dogovori vise ljudi da dijele troskove, za skartni-sanitarni (cull-managment hunt) odstrel mozes naci lov za 100-150 eura po grlu za najcescu stepsku divljac: oryx, blesbok, springbok i slicno. (slabija grla, slomljeni i nerazvijeni rog, i slicno).

Da jos dodam, kad se spominje lov u Africi svima je prva asocijacija - lov na neku visoku divljac.

Medjutim, lov na pernato je daleko vise povoljan, gledao sam to samo marginalno u ponudama, a i vjerojatno se moze iskombinirati par dana lova na pernato, plus jedno-dva grla od pristupacnije stepske divljaci. (plains game)

Uglavnom, ako se ideja o lovu u Africi ne odbaci odmah u startu pod pretpostavkom da je lov financijski neizvediv za nase prilike, treba malo istraziti realne ponude i vjerujem da bi se moglo naci nesto za neki razumni budget.

Decki, o povijesti lova u Africi, intervju sa jednim od najpoznatijih Profesionalnih lovaca ikada.
Harry Selby.

Inace, on je postao poznat nakon sto je Robert Ruark, americki pisac bio sa njim kao vodicem u safariju, a dogadjaje opisao u knjizi "The Horn of hunter".

Tom je knjigom pokrenuta nova popularnost lova u Africi, koja je uslijedila nakon drugog sv. rata i koja je povukla veliki broj americkih lovaca na safari.

U tim godinam engleska pomalo krece u proces gubitka africkih kolonija, a safari lov postaje pretezno americki sport. 9sto ostaje do danas)

Ajde i da ovo spomenem. O safari piscima, ako kog zanima o tome citati.
1. Generacija pisaca s pocetka stoljeca: Frederick Courtney Selous, Theodor Rooswelt
2. generacija pisaca, Ernest hemingway: 2 safari lova, dvije knjige, jedna prije WW2 druga poslije.
3. Generacija: Ruark Robert - 0d 1950-tih do 70 godina
4. Generacija: Peter hathaway capstick - lov od 60 tih do 90 tih godina
5. Craig Boddington. lov u africi od ranih 70 tih do danas, puno naslova

Koju god njihovu knjigu dohvatite, ako ima prijevoda na hr nece vam biti zao, a u originalu na amazonu ima sve.
Vjerujem da heminweja ima u bibliotekama. Za druge ne znam

Uglavnom, text je u priviktu iz "Sports Afied", interview s Harry Selbyijem.

A u narednim postovima budem stavio prijevod uz pomoc google translatora

RAZLICITA LICA SAFARIJA KROZ POVIJEST
Tokom 60 godina povijesti, safari lov je prosao radikalne promjene.
Priča i fotografije Harryja Selby-ja.
Kroz već dugi niz godina, riječ "safari" - ta čarobna riječ koja asocira veliku pustolovinu u divljini Afrike, koju su zauvjek opisali Theodore Roosevelt, Martin i Osa Johnson, Ernest Hemingway i Robert Ruark - postali su sinonim s lovačkim / fotografskim ekspedicijama sa lovcima iz cijelog svijeta.
Safari u najranijim danima Istočne Afrike, prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, bio je poznat kao " safari na nogama". Grupa bi bila sastavljena od skupine stotinu ili više ljudi, uključujući i brojne lovce u posjetu, jedan ili više profesionalnih lovaca, lokalnih lovaca, kuhara i skinnera, a većina bi bili nosaci koji su nosili teret opreme šatora, pakete s opremom za kampiranje i hranom za cijelu grupu. Svi su hodali, jer konji i magarci ne bi preživjeli zbog bolesti tse-tse muhe koja je bila uobicajena u većini lovišta.
Podrijetlo safarija koje ću raspravljati u ovom članku, međutim, podudara se s pocetkom korištenja motornih vozila na safariju negdje u 1920-ima. Ovi safari obično su bili od dvanaest do dvadeset ljudi, a bili su potpuno samodostatni, motivirani i sposobni nositi se sa situacijom koja bi se mogla pojaviti. Profesionalni lovac i njegovi klijenti vozili su se u lovačkom autu i kamionu za prtljagu, noseći sve što je bilo potrebno za postavljanje kampa gdje god se odlučili kampirati: osoblje, gorivo, prehrambeni proizvodi, šatore, medicinski opremu, kamp-namještaj, posuđe za kuhanje i pribor za jelo od porculana; kasnije, čak i hladnjaci su bili osigurani.

Profesionalni lovac doista je bio "kapetan broda" i uspjeh cijelog safarija, dobrobit sudionika, pa čak i životi skupine ovisili su o njegovim odlukama. Kvalificirani profesionalni lovac nužno je poznavao prilike i uvjet i bio ke ugodan suputnik, katkada diplomat, liječnik i mehaničar; a lov mu je bila druga priroda. Nadalje, posao PH zahtijevao je dobro poznavanje zemlje i lokalnog stanovništva, sposobnosti vodjenja ljudi, zatim samopouzdanja i trazio sposobnosti za rješavanje teških situacija, osobito kada su klijenti često bili muškarci koji kontroliraju velike poslovne korporacije i koji su navikli davati naloge , ne primati ih.
Kada bi safari napustio Nairobi na možda jedan ili dva mjeseca na terenu, nije bilo lakog načina kontaktiranja ured u Nairobiju čak i u hitnim slučajevima. Ako bi došlo do nezgode ili se neki klijent ili sudionik lova razbolio, oporavak bi uslijedio postepeno, bez vanjske pomoci. Ako je situacija bila vrlo ozbiljna, tad bi trebalo pozvati jedan od manjih jedno motornih zrakoplova stacioniranih u Nairobiju, a to samo po sebi nije bila jednostavna stvar, kao u udaljenim centrima gdje bi mogao biti telefon koji je ponekad radio u prekidima od nekoliko sati. U takvim slučajevima moralo seriješiti improviziranu pistuu za slijetanje, a zatim poravnati s velikom granom pričvršćenom za lovačko vozilo kako bi se dovoljno dotjeralo da avion sigurno sleti.

Za hitne dolazne poruke, safari su se oslonili na dogovor s lokalnom Nairobi radio stanicom koja nakon radio vijesti iza devet sati navečer da hitna poruka može biti prenesena na safari radiom na terenu. Najava prije emitiranja vijesti savjetovala je da će za neku grupu ili pojedinca biti poruka, što će rezultirati s vrlo napetih dvadeset minuta vijesti dok je cijela grupa čekala poruku, koja obično nije bila dobra, a zatim je slijedila frustracija zbog situacije da ne mogu odgovoriti na nju.
Tijekom kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih dvosmjerni HF radio postali su dostupni i učinili su ogromnu razliku u izoliranom safari u savani; u stvari, pojava HF radija na scenu mogla bi se smatrati jednim od dva osnovna uvjeta u razvoju modernog safarija, nakon pojave pogona na četiri kotača.

Mobilni Safari

Budući da su svi putovali vozilom, moglo bi trajati tri dana teške vožnje do namjeravanih lovišta u južnoj Tanganyiki (sada Tanzanija), zapadnoj Ugandi ili južnom Sudanu krenuvsi iz Nairobija u Keniji, no bilo bi zanimljivo vidjeti zivopisne ljude iz raznih plemena kao što su Masai, Samburu i Dinka; ugasene vulkani; planine snježnih vrhova; lijepa jezera; šume ogromnih baobaba; i povijesnih lokaliteta kao što je spoj koji dijele Livingstone i Stanley kod Tabora. Ako bi ruta trebala prijeći Serengeti, nakon što je prebačena na rub kratera Ngorongoro prebogatim sa stepskom divljaci, moglo bi se vidjeti da li je godišnja migracija bila u punom zamahu, nevjerojatan broj divljih gnua, zebra, antilope raznih vrsta i gazele u pokretu, pracenih coporom lavova i drugih grabežljivaca.
Na dugim putovanjima lovačka grupa bi kampirala uz sumski put kako bi se opet pokrenula do sljedećeg jutra i, gdje bi ih na opce iznenadjenje cekao vrlo prihvatljiv obrok kod kuhara svega u roku od nekoliko sati nakon zaustavljanja prije noći. Sljedećeg jutra bilo bi doručak od slanine, jaja, tosta i kave, prije no što se safari bio ponovno pokrenu.
Osoblje safarija obično se vozilo na teretnom vozilu.

Naposljetku, na dolasku u lovište, logor je podignut iskusnim rukama za svega nekoliko sati. Na taj način bilo je moguće vrlo brzo i slobodno kretati od područja do područja, pogotovo jer nisu postojale koncesije ili rezervati, a kvote odstrela su bile nečuvene. Lov je zakonit i slobodan bilo gdje, sve dok na području nije bilo rezervata za divlac, nacionalni park ili privatno zemljište. Ako se safari preselio u neko područje i otkrio da je razočaranje zbog manjka divljace, spakirali bi se i krenuli dalje.

Broj životinja dopuštenih na svaku lovnu dozvolu bio je pretjerano velikodušan, a bio je formuliran u vrijeme kada je ranim safarijem trebalo meso za osamdeset do 100 ljudi tijekom nekoliko mjeseci. Na primjer: dvanaest bivola, dvadeset zebra, dvadeset gnua, dvadeset kongoni, četiri lava, neograničeno leoparda i jednako vtako elikodušni broj svih drugih vrsta. Slon i nosorog, čak i tada, zahtijevali su posebnu dozvolu, kako bi se mogla prodati slonovača i rog.

Nerevna kolonijalna vlada pod kontrolom Londona dugo je trebala da zapocne ponovnu procjenu cjelokupnog sustava licenciranja, a to se nije desilo jos dobrih nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. Često je zahtijevalo taktičnu i čvrstu ruku od strane profesionalnog lovca kako bi se spriječilo zlostavljanje pojedinaca s puskama.
U tim prvim danima faktor vremena nije bio toliko važan kao i danas. Safari su često trajali dva mjeseca ili možda tri. Ja bih procijenio da će trećina cijelog safarija biti potrošena od jednog lovišta do drugog, a provesti će se mnogo sati popravkom teško opterećenih vozila, izvlacenjem iz jaraka, blata ili mekanog pijeska.
Zapamtite, također, da safari nisu imali vozila s pogonom na četiri kotača, pa je puno lovova bilo izvedeno iskljucivo pješke, što je trebalo vremena i bilo je težak posao. Općenito je bilo dogovoreno da će se 100 milja, plus ili minus, hodati po svakom slonu koji se lovi - s kljovaama od 90 funti ili više (45 + kg). Sjećam se da sam proveo cijeli tjedan u Kondoa Irangi u Tanganyiki hodajuci gore-dolje strmim, stjenovitim brežuljcima sve dok kudu konačno nije odstreljen.

U one dane, više je naglasak stavljen na cijeli safari iskustvo - fotografiju i lov ptica, na primjer - nego samo prikupljanje trofeja. Naravno, klijenti su očekivali odstrel dobrih trofeja, ali to nije bilo jedino. To je bio prikupljanje onih troefaj koji su pružili uzbuđenje i procesu lova, a krajni trofej bio je nagrada za nezaboravan lov. Danas je goruća pitanja čim se trofej često vreća: "Hoće li se kvalificirati za knjigu rekorda?" - nažalost, ponekad, bez obzira na to kakav je lov.
Kako se lovački pritisak povećavao na najpristupačnijim područjima, neki pionirski i snalažljivi profesionalni lovci presijecali su tragove ili izgradili improvizirane mostove kako bi ušli u djevicansku zemlju i pobjegli sve većem broju safarija koji ulaze u teren. Bilo je slučajeva kada bi cijeli dan mogao provesti u manevriranju safari vozila na dva kotača preko mekog korita rijeke. Nekoliko dana bi moglo biti provedeno za podizanje improviziranog mosta.
Ako je prethodno korišten riječni prijelaz bio previše dubok da se vozi lovačkim vozilom, a trebali ste loviti suprotnu stranu, jednostavno bi uklonili sve iz vozila, uključujući alate i rezervne dijelove, odspojili bateriju, isušili sva ulja i gorivo i zatim, koristeći se teškim užetom koji se nosio na svaki safari ,ekipa bi, povukla vozilo kroz rijeku, ponekad posve potopljena.
Nakon noći provedene da se isuši voda s uklonjenim odvodnim čepovima, ulje i gorivo su ponovno napunjeni, baterija se ponovno spojila i lov je nastavljen. Lovci bi prelazili rijeku ujutro i navečer između kampa i lovačkog automobila kavom ili kopnom; lovački auto ostao je na drugoj strani rijeke dok safari nije bio spreman napustiti to područje, a onda ga je ponovno povukao kroz rijeku.

Čudotvorni radnici

Profesionalni lovac je, ponekad, bio pozvan obavljati gotovo čudesa mehanički i medicinski, kao što će ilustrirati nekoliko incidenata koji su se dogodili na mojem safari. Sjećam se jedne hladne, vjetrovite noći na Serengeti u jedan sat ujutro, lemljenje hladnjaka kamiona za prtljagu koji nosi opremu za kampiranje. Grijalo sam lemilo u vatri od divljih gljiva, jer nije bilo drva. Naša večera bila je pripremljena na isti način.
Jedne večeri u Ikomi, nakon tri dana putovanja iz Nairobija, jednog je od skinnera je ugrizla zmija kad je otkrio svoj lezaj. Postao je histeričan, pa sam ga potjerao do šatora od menze, gdje smo držali jedino svjetlo u kampu, kako bi ispitali ugriz. Našao sam dvije šupljine, što ukazuje na ugriz otrovne zmije. Pokušao sam inekcijom dozirati serum čovjeku u panici, ne zaboravivši činjenicu da su četiri klijenta širokih očiju promatrala cijelu predstavu. Sljedećeg jutra bio je u bolovima, ali u redu; ili je serum obavio svoj posao ili je dobio "suhi" ugriz (kad zmija ugrize a ne pusti otrov), kao što se ponekad dogodi.
Na jednom safariju, bili smo kampirali južno od Ngorongoro u blizini jezera Eyasi u Tanganyiki. Naš se kamp nalazio nekoliko stotina metara od strmih strana donga, na čijem je dnu tekao mali potok. Kad smo se vozili u logor oko podneva nakon jednog jutarnjeg lova, Juma, moj voditelj, obavijestio me je da je kamion u nevolji pored rijeke.