Milijuni u džepovima
Posted: 11 Feb 2013, 12:35
Milijuni u džepovima: 'Ako carinik ne zaradi dvije tisuće eura dnevno taj dan je podbacio normu'
Bilo mi je vrlo mučno slušati ovu priču. Slične priče se mogu čuti i u drugim državnim sektorima, a u ovom novinarskom poslu sam ih se, nažalost, naslušao. Zajednički nazivnik svih tih priča jest strava i užas.
Prije nekoliko sam dana sjedio u jednom društvu s nekoliko hrvatskih uvoznika. Krenula je priča o iskustvima s carinicima i ono što sam čuo, blago rečeno, nadišlo je moje najjezivije pretpostavke o toj profesiji. Carinici, inače baš ne slove kao profesija odana etičnom poslovanju, osobito nakon što je 'pao' šef njihove uprave Mladen Barišić. Mediji su u udarnim vijestima donosili najnevjerojatnije priče o golemoj razini korupcije koja je stolovala u tom državnom sektoru i o beskrupuloznim metodama kojima su se ogromne svote novaca izvlačile i raspodjeljivale od premijera Sanadera pa naniže. Sve je to još u sudskom postupku, ali neka je i upola istinito zvuči prestrašno.
Priča mojih sugovornika se nije ticala tako visokih pozicija kao što je bio Barišić. Oni su govorili o svojim iskustvima s 'terena', odnosno graničnih prijelaza. Dakle, radi se o onim tzv. običnim carinicima koji vas pitaju imate li što za prijaviti. U toj opće prihvaćenoj tezi o korupciji u carini svojevremeno je upozoravao i Robert Matijević, bivši pomoćnik ravnatelja Carinske uprave. Doduše, institucije ga nisu ozbiljno shvatila pa je Matijević prije osam godina suspendiran s mjesta zamjenika ravnatelja Carine, a potom vraćen odlukom Upravnog suda. Protestirao je pred Saborom, tražio istragu, no nitko ga nije doživljavao. Slična sudbina snašla ga je i imenovanjem novog ravnatelja Carine Mladena Barišića, koji mu je, kako je izjavljivao, priuštio mobing uz suspenzije i degradiranje. Nakon ovakvog epilog pokušaja borbe protiv korupcije, razumjet ćete, zašto su moji sugovornici inzistirali na anonimnosti.
Kad je krenuo razgovor na temu carinika zapitao me jedan od sugovornika što mislim koliko prosječno carinici zarade u 'fušu'. Pretpostavio sam da se tu i tamo može odraditi poneki 'fuš' u smislu požurivanja procedure ili da se malo zažmiri na količinu robe pa sam im naivno odgovorio 'tisuću, dvije eura mjesečno'. Na taj moj odgovor društvo za stolom se grohotom nasmijalo. 'Prijatelju, ako toliko ne uzmu u jednom danu onda su imali totalni podbačaj norme', kroz smijeh mi je objašnjavao jedan od prisutnih uvoznika. 'Pa jel' znaš koliko košta radno mjesto na carinskom prijelazu Bregana', zapitao me drugi. Ostao sam zatečen i prije no što sam uopće moga izgovoriti neku svotu saznao sam da se radi o dvjesto tisuća eura. Dobro ste pročitali, poštovani čitatelju, dvije stotine tisuća eura rekli su moji sugovornici, plaća se za to radno mjesto. Šokiran, pitao sam koliko tom koji plati tu svotu treba vremena da bi povratio tako 'uloženi' novac. 'Šest mjeseci', spremno su mi odgovorili.
'Milijun eura za manje od dvije godine'
Onda su mi kao ilustraciju prepričali slučaj jednog dvadesetpetogodišnjaka koji je igrom pukog slučaja i nekih rodbinskih veza, prije nekoliko godina dobio posao carinika na jednom od frekventnih hrvatskih graničnih prijelaza. Prema njihovoj priči, mladić je radio nešto manje od dvije godine na tom radnom mjestu. U tom si je razdoblju kupio dva automobila. Jedan prosječni s kojim je dolazio na posao, a drugi skupi 'za po doma'. Tako su radili i drugi carinici, otkrili su moji sugovornici tajnu 'prosječnog' voznog parka carinskih službenika koji je parkiran na njihovom radnom mjestu. Tako si je i taj mladić prored 'običnog' automobila kupio luksuzni i prilično skupi automobil. Jedne je večeri taj mladić završio na nekoj zabavi i na povratku kući skrivio prometnu nesreću. Budući je bio alkoholiziran pobjegao je s mjesta nesreće. Policija ga je tražila, a uskoro i pronašla. Međutim, policiji je nešto bilo sumnjivo. Prije svega taj skupi auto koji nije bio u skladu s njegovim primanjima pa su se odlučili malo temeljitije pozabaviti s tim mladićem. Pribavili su nalog za pretres i u njegovoj su kući pronašli 600 tisuća eura gotovine i račune za dva kupljena apartmana negdje na moru. Za slučaj se zainteresirao i USKOK, pričali su mi sugovornici i mladić je završio u zatvoru. Naravno, ostao je bez svog unosnog posla.
'Znači za manje od dvije godine kod tog je mladića pronađeno sve skupa oko milijun eura što u novcu, što u nekretninama, automobilima, a očito je i raskošno živio tih nešto manje od dvije godine', na brzinu su moji sugovornici napravili inventuru poslovanja tog mladića. 'Pa meni je neki dan, cijeli dan stajao šleper poljoprivredne mehanizacije iz razloga što je na jednom traktoru bila razbijena lampa. Zvao sam i pokušao im objasniti da je vjerojatno negdje u transportu došlo do oštećenja, da ćemo to popraviti odmah čim šleper stigne u Vinkovce. Ali ni čuti, iako već godinama radim s tim ljudima i dobro se poznajemo. Morao sam iz Mađarske hitno naručiti taj komad plastike i onda osobno doći na Breganu. I kad sam htio promijeniti taj razbijeni komad plastike na lampi, carinik kojega poznajem godinama rekao mi je da ne mogu to raditi na hrvatskom graničnom prijelazu, nego neka okrenemo šleper, stanemo u red za ulazak u Sloveniju, tamo popravimo to svijetlo i onda opet stanemo u red za ulazak u Hrvatsku. I to ti je metoda,' ispričao mi je jedan doživljaj moj sugovornik te zaključio: 'I što sam mogao u toj situaciji? Okrenuti šleper i ponovo u Sloveniju pa u Hrvatsku trajalo bi najmanje još dva dana, a to bi znatno povisilo troškove odnosno cijenu robe koju sam uvozio. Ali nije to jedini način kako se obavljaju carinski pregledi. Da ti ne pričam o svoj silnoj papirologiji u kojoj se uvijek može pronaći neki nedostatak pa, recimo, do toga da ti jednostavno ne pregledavaju šleper. Pored tvojeg kamiona prolaze drugi šleperi, a ti ako pitaš što se čeka dobivaš odgovore tipa 'bude uskoro', ili 'sad je smjena', ili 'imamo reviziju' itd. A zapravo vrijeme prolazi, ti gledaš kako prolaze drugi šleperi i jednostavno nemaš nikakve mogućnosti nešto promijeniti. Ako počneš vikat na njih, svađati se s njima odmah će doći policija i gotov si', zaključuje moj sugovornik opis metodologije kojom se davanje mita nameće kao jedino rješenje.
Ova priča se podudara sa sudskim procesima
'A gdje su tek veliki poslovi,' uključio se drugi sugovornik i nastavio: 'Zamisli kada u Hrvatsku uđe kamion s robom vrijednom milijun eura i kada carinik 'zagubi' dokumente i 'zaboravi' evidentirati ulazak te robe. Istog je trenutka tom uvozniku priskrbio zaradu od 250 tisuća eura koliko iznosi PDV. A gdje je onda još i velika razlika u cijeni tako uvežene robe? Valjda ti je sada jasnije koje se svote novca vrte u tom poslu. Sve ti je to fino uigrano. Svatko ima svoj dio. Svoj dio dobiva šef smjene, dio ide prema ravnateljstvu carine i svi su namireni i zadovoljni. Pa što misliš otkud Mladenu Barišiću onolike svote gotovine?'
Bilo mi je vrlo mučno slušati ovu priču. Slične priče se mogu čuti i u drugim državnim sektorima, a u ovom novinarskom poslu sam ih se, nažalost, naslušao. Sve te priče imaju drugačiji slijed s obzirom na konfiguraciju sektora ali slični dramaturški zaplet. Zajednički nazivnik svih tih priča jest strava i užas. Korupciju je jako teško dokazati jer se obavlja diskretno i skrovito. Stoga ni ja ne mogu ovu priču ničim argumentirati i ona možda nije istinita ili potpuno istinita. Mada ne vidim razloga zašto bi mi je moji sugovornici ispričali, budući uopće nije bila tema našeg sastanka. Kada tome pridodamo ranije spomenute slučajeve o korupciji u Carini, a čiji se sudski epilog očekuje, onda možemo govoriti o podudarnostima koje se poklapaju s ovom pričom. Daju li one veću vjerodostojnost ovoj priči prepuštam vama na prosudbu, poštovani čitatelju.
Nedavno sam razgovarao s ekonomskim analitičarom Željkom Lovrinčevićem. Dijagnosticirao je korupciju kao rak ranu hrvatskoga društva i države. Ustvrdio je kako je sve počelo još davne 1918. godine kada je stvorena prva jugoslavenska zajednica. Tada su prema, Lovrinčeviću na ove naše prostore ušli neki drugačiji vrijednosni sustavi, ali i metode rješavanja poslovnih problema upravo kroz tu tehniku administrativne ucjene i potkupljivanja. Tek ćemo ulaskom u EU, smatra Lovrinčević ući u jedan uređeniji sustav koji će uvesti nešto reda u ove hrvatske ili balkanske metode hajdučkog poslovanja i gangsterskog reketarenja od strane raznih državnih činovnika, inspektora, davatelja kojekakvih dozvola, javnih natječaja i sl. Moguće da je u pravu. I ta spektakularna Europa je prepuna korupcije, ali čini se da ipak još nije dosegnula ovaj hrvatski stupanj evolucije koruptivnog poslovanja i postojanja. Nadam se da je u pravu i da će to zlo iz Hrvatske nekako uzmaknuti nakon 1. srpnja ove godine. Ali što ako neće? Pa umjesto da nas Europa 'popravi', dogodi se suprotno?
IZVOR: Dnevno.hr
Autor: Marko Jurič
Bilo mi je vrlo mučno slušati ovu priču. Slične priče se mogu čuti i u drugim državnim sektorima, a u ovom novinarskom poslu sam ih se, nažalost, naslušao. Zajednički nazivnik svih tih priča jest strava i užas.
Prije nekoliko sam dana sjedio u jednom društvu s nekoliko hrvatskih uvoznika. Krenula je priča o iskustvima s carinicima i ono što sam čuo, blago rečeno, nadišlo je moje najjezivije pretpostavke o toj profesiji. Carinici, inače baš ne slove kao profesija odana etičnom poslovanju, osobito nakon što je 'pao' šef njihove uprave Mladen Barišić. Mediji su u udarnim vijestima donosili najnevjerojatnije priče o golemoj razini korupcije koja je stolovala u tom državnom sektoru i o beskrupuloznim metodama kojima su se ogromne svote novaca izvlačile i raspodjeljivale od premijera Sanadera pa naniže. Sve je to još u sudskom postupku, ali neka je i upola istinito zvuči prestrašno.
Priča mojih sugovornika se nije ticala tako visokih pozicija kao što je bio Barišić. Oni su govorili o svojim iskustvima s 'terena', odnosno graničnih prijelaza. Dakle, radi se o onim tzv. običnim carinicima koji vas pitaju imate li što za prijaviti. U toj opće prihvaćenoj tezi o korupciji u carini svojevremeno je upozoravao i Robert Matijević, bivši pomoćnik ravnatelja Carinske uprave. Doduše, institucije ga nisu ozbiljno shvatila pa je Matijević prije osam godina suspendiran s mjesta zamjenika ravnatelja Carine, a potom vraćen odlukom Upravnog suda. Protestirao je pred Saborom, tražio istragu, no nitko ga nije doživljavao. Slična sudbina snašla ga je i imenovanjem novog ravnatelja Carine Mladena Barišića, koji mu je, kako je izjavljivao, priuštio mobing uz suspenzije i degradiranje. Nakon ovakvog epilog pokušaja borbe protiv korupcije, razumjet ćete, zašto su moji sugovornici inzistirali na anonimnosti.
Kad je krenuo razgovor na temu carinika zapitao me jedan od sugovornika što mislim koliko prosječno carinici zarade u 'fušu'. Pretpostavio sam da se tu i tamo može odraditi poneki 'fuš' u smislu požurivanja procedure ili da se malo zažmiri na količinu robe pa sam im naivno odgovorio 'tisuću, dvije eura mjesečno'. Na taj moj odgovor društvo za stolom se grohotom nasmijalo. 'Prijatelju, ako toliko ne uzmu u jednom danu onda su imali totalni podbačaj norme', kroz smijeh mi je objašnjavao jedan od prisutnih uvoznika. 'Pa jel' znaš koliko košta radno mjesto na carinskom prijelazu Bregana', zapitao me drugi. Ostao sam zatečen i prije no što sam uopće moga izgovoriti neku svotu saznao sam da se radi o dvjesto tisuća eura. Dobro ste pročitali, poštovani čitatelju, dvije stotine tisuća eura rekli su moji sugovornici, plaća se za to radno mjesto. Šokiran, pitao sam koliko tom koji plati tu svotu treba vremena da bi povratio tako 'uloženi' novac. 'Šest mjeseci', spremno su mi odgovorili.
'Milijun eura za manje od dvije godine'
Onda su mi kao ilustraciju prepričali slučaj jednog dvadesetpetogodišnjaka koji je igrom pukog slučaja i nekih rodbinskih veza, prije nekoliko godina dobio posao carinika na jednom od frekventnih hrvatskih graničnih prijelaza. Prema njihovoj priči, mladić je radio nešto manje od dvije godine na tom radnom mjestu. U tom si je razdoblju kupio dva automobila. Jedan prosječni s kojim je dolazio na posao, a drugi skupi 'za po doma'. Tako su radili i drugi carinici, otkrili su moji sugovornici tajnu 'prosječnog' voznog parka carinskih službenika koji je parkiran na njihovom radnom mjestu. Tako si je i taj mladić prored 'običnog' automobila kupio luksuzni i prilično skupi automobil. Jedne je večeri taj mladić završio na nekoj zabavi i na povratku kući skrivio prometnu nesreću. Budući je bio alkoholiziran pobjegao je s mjesta nesreće. Policija ga je tražila, a uskoro i pronašla. Međutim, policiji je nešto bilo sumnjivo. Prije svega taj skupi auto koji nije bio u skladu s njegovim primanjima pa su se odlučili malo temeljitije pozabaviti s tim mladićem. Pribavili su nalog za pretres i u njegovoj su kući pronašli 600 tisuća eura gotovine i račune za dva kupljena apartmana negdje na moru. Za slučaj se zainteresirao i USKOK, pričali su mi sugovornici i mladić je završio u zatvoru. Naravno, ostao je bez svog unosnog posla.
'Znači za manje od dvije godine kod tog je mladića pronađeno sve skupa oko milijun eura što u novcu, što u nekretninama, automobilima, a očito je i raskošno živio tih nešto manje od dvije godine', na brzinu su moji sugovornici napravili inventuru poslovanja tog mladića. 'Pa meni je neki dan, cijeli dan stajao šleper poljoprivredne mehanizacije iz razloga što je na jednom traktoru bila razbijena lampa. Zvao sam i pokušao im objasniti da je vjerojatno negdje u transportu došlo do oštećenja, da ćemo to popraviti odmah čim šleper stigne u Vinkovce. Ali ni čuti, iako već godinama radim s tim ljudima i dobro se poznajemo. Morao sam iz Mađarske hitno naručiti taj komad plastike i onda osobno doći na Breganu. I kad sam htio promijeniti taj razbijeni komad plastike na lampi, carinik kojega poznajem godinama rekao mi je da ne mogu to raditi na hrvatskom graničnom prijelazu, nego neka okrenemo šleper, stanemo u red za ulazak u Sloveniju, tamo popravimo to svijetlo i onda opet stanemo u red za ulazak u Hrvatsku. I to ti je metoda,' ispričao mi je jedan doživljaj moj sugovornik te zaključio: 'I što sam mogao u toj situaciji? Okrenuti šleper i ponovo u Sloveniju pa u Hrvatsku trajalo bi najmanje još dva dana, a to bi znatno povisilo troškove odnosno cijenu robe koju sam uvozio. Ali nije to jedini način kako se obavljaju carinski pregledi. Da ti ne pričam o svoj silnoj papirologiji u kojoj se uvijek može pronaći neki nedostatak pa, recimo, do toga da ti jednostavno ne pregledavaju šleper. Pored tvojeg kamiona prolaze drugi šleperi, a ti ako pitaš što se čeka dobivaš odgovore tipa 'bude uskoro', ili 'sad je smjena', ili 'imamo reviziju' itd. A zapravo vrijeme prolazi, ti gledaš kako prolaze drugi šleperi i jednostavno nemaš nikakve mogućnosti nešto promijeniti. Ako počneš vikat na njih, svađati se s njima odmah će doći policija i gotov si', zaključuje moj sugovornik opis metodologije kojom se davanje mita nameće kao jedino rješenje.
Ova priča se podudara sa sudskim procesima
'A gdje su tek veliki poslovi,' uključio se drugi sugovornik i nastavio: 'Zamisli kada u Hrvatsku uđe kamion s robom vrijednom milijun eura i kada carinik 'zagubi' dokumente i 'zaboravi' evidentirati ulazak te robe. Istog je trenutka tom uvozniku priskrbio zaradu od 250 tisuća eura koliko iznosi PDV. A gdje je onda još i velika razlika u cijeni tako uvežene robe? Valjda ti je sada jasnije koje se svote novca vrte u tom poslu. Sve ti je to fino uigrano. Svatko ima svoj dio. Svoj dio dobiva šef smjene, dio ide prema ravnateljstvu carine i svi su namireni i zadovoljni. Pa što misliš otkud Mladenu Barišiću onolike svote gotovine?'
Bilo mi je vrlo mučno slušati ovu priču. Slične priče se mogu čuti i u drugim državnim sektorima, a u ovom novinarskom poslu sam ih se, nažalost, naslušao. Sve te priče imaju drugačiji slijed s obzirom na konfiguraciju sektora ali slični dramaturški zaplet. Zajednički nazivnik svih tih priča jest strava i užas. Korupciju je jako teško dokazati jer se obavlja diskretno i skrovito. Stoga ni ja ne mogu ovu priču ničim argumentirati i ona možda nije istinita ili potpuno istinita. Mada ne vidim razloga zašto bi mi je moji sugovornici ispričali, budući uopće nije bila tema našeg sastanka. Kada tome pridodamo ranije spomenute slučajeve o korupciji u Carini, a čiji se sudski epilog očekuje, onda možemo govoriti o podudarnostima koje se poklapaju s ovom pričom. Daju li one veću vjerodostojnost ovoj priči prepuštam vama na prosudbu, poštovani čitatelju.
Nedavno sam razgovarao s ekonomskim analitičarom Željkom Lovrinčevićem. Dijagnosticirao je korupciju kao rak ranu hrvatskoga društva i države. Ustvrdio je kako je sve počelo još davne 1918. godine kada je stvorena prva jugoslavenska zajednica. Tada su prema, Lovrinčeviću na ove naše prostore ušli neki drugačiji vrijednosni sustavi, ali i metode rješavanja poslovnih problema upravo kroz tu tehniku administrativne ucjene i potkupljivanja. Tek ćemo ulaskom u EU, smatra Lovrinčević ući u jedan uređeniji sustav koji će uvesti nešto reda u ove hrvatske ili balkanske metode hajdučkog poslovanja i gangsterskog reketarenja od strane raznih državnih činovnika, inspektora, davatelja kojekakvih dozvola, javnih natječaja i sl. Moguće da je u pravu. I ta spektakularna Europa je prepuna korupcije, ali čini se da ipak još nije dosegnula ovaj hrvatski stupanj evolucije koruptivnog poslovanja i postojanja. Nadam se da je u pravu i da će to zlo iz Hrvatske nekako uzmaknuti nakon 1. srpnja ove godine. Ali što ako neće? Pa umjesto da nas Europa 'popravi', dogodi se suprotno?
IZVOR: Dnevno.hr
Autor: Marko Jurič